ASPERGEROV SINDROM

Ljudi s Aspergerovim sindromom percipiraju svijet drugačije od svih ostalih. Nas druge smatraju čudnima i zbunjujućima. Zašto ne kažemo što mislimo? Zašto kažemo toliko toga što ne mislimo? Zašto tako često dajemo nevažne primjedbe koje ne znače ništa? Zašto se dosađujemo i postanemo nestrpljivi kada nam netko s Aspergerovim sindromom ispriča stotine zadivljujućih činjenica o voznim redovima, brojevima ugraviranima na ulične svjetiljke u Ujedinjenom Kraljevstvu, različitim vrstama mrkve ili kretanjima planeta? Zašto toleriramo takvu zbrku doživljaja svjetla, zvuka, mirisa, dodira i okusa, a da ne počnemo vrištati? Zašto držimo do društvenih hijerarhija – zašto prema svima ne postupamo na isti način? Zašto imamo tako složene emocionalne odnose? Zašto jedni drugima šaljemo i primamo tolike društvene signale i kako ih razumijemo? I nadasve, zašto smo toliko nelogični u usporedbi s ljudima s Aspergerovim sindromom?

Istina je, naravno, da oni koji imaju taj sindrom predstavljaju tek manjinu. Način na koji percipiraju svijet njima je smislen i ima nekih divljenja vrijednih aspekata, no često ih dovodi u sukob s konvencionalnim (tj. većinskim) načinima mišljenja, osjećanja i ponašanja. Oni se ne mogu promijeniti, a mnogi od njih to ni ne žele. Međutim, potrebna im je pomoć u nalaženju načina da se prilagode svijetu kakav jest, da bi mogli konstruktivno koristiti svoje posebne vještine, baviti se svojim specifičnim interesima, a da pritom ne dolaze u sukob s drugima, te postići, koliko god je to moguće, određeni stupanj neovisnosti u odrasloj dobi te neke pozitivne društvene odnose.

Što je Aspergerov sindrom? Do prije nekoliko godina jedva da je itko čuo za taj naziv, a danas se čini da gotovo u svakoj školi postoji dijete s ovim sindromom. Ipak, prvu je definiciju takve djece objavio Hans Asperger, bečki pedijatar, još prije više od pedeset godina. On je utvrdio dosljedan obrazac sposobnosti i ponašanja koja su se pretežno javljala kod dječaka. Obrazac je uključivao nedostatak empatije, slabu sposobnost sklapanja prijateljstava, jednostrane razgovore, intenzivnu zaokupljenost specifičnim interesima te nespretne pokrete. Međutim, njegov pionirski rad nije bio međunarodno prepoznat sve do 1990-ih. Sve do nedavno roditelji i nastavnici možda bi shvatili da je dijete neobično, no nisu imali nikakvu ideju o tome zašto je takvo, ni kamo da se obrate za pomoć.

Knjiga je napisana kao vodič za roditelje i stručnjake, da im pomogne u prepoznavanju i tretmanu djece i odraslih s Aspergerovim sindromom. Knjiga je tanka, što odražava naš trenutačni nedostatak znanja, no temelji se na širokom pregledu literature i autorovim iskustvima kao kliničkog psihologa specijaliziranog za ovo područje. U posljednjih 25 godina autor je susreo više od tisuću pojedinaca s ovim sindromom, u širokom rasponu dobi, sposobnosti i porijekla, od djece iz vrtića do starijih ljudi, uključujući i umirovljenog profesora koji je dobitnik Nobelove nagrade. Oduvijek je bio zadivljen njihovom strpljivošću i domišljatošću u postizanju sposobnosti koje drugi steknu bez razmišljanja. Također se divi roditeljima i nastavnicima koji, usprkos nedostatku informacija i smjernica, uspijevaju postići značajan napredak. 

Knjiga daje opis i analizu neobičnih svojstava te praktične strategije kojima se mogu smanjiti ona koja su najupadljivija i koja predstavljaju najveće teškoće. Navedene su brojne izjave ljudi s Aspergerovim sindromom, budući da su njihovi uvidi i opisi jasniji i pronicljiviji od tekstova u znanstvenim časopisima. Autor se držao načela da, ako ne možete nešto objasniti jednostavnim riječima, ne razumijete o čemu govorite. Čitatelju nije potreban doktorat iz psihologije da bi preveo stručne nazive, no za one kojima su potrebne daljnje informacije uključene su originalne reference.