POVIJEST PSIHOLOGIJE

Godine 1910., samo trideset godina nakon što je Wilhelm Wundt osnovao prvi psihološki istraživački laboratorij (1879. godine), Herman Ebbinghaus rekao je da psihologija ima “dugu prošlost, ali kratku povijest” (Ebbinghaus, 1910., str. 9). U usporedbi s afirmiranim znanostima: astronomijom, anatomijom, fizikom, kemijom i fiziologijom, psihologija je zaista imala “kratku povijest”. No, kao što je Ebbinghaus primijetio, “kratka povijest” psihologije dopunjena je “dugom prošlošću” jer se mnoga pitanja i predmete interesa psihologije može naći još u starom Egiptu, Grèkoj i Rimu (1. poglavlje). Možda je najznačajnije pitanje kroz čitavu “dugu povijest” psihologije je li znanost o psihičkom, psihologija, moguća. Ako jest, kako je definirati i kojim bi se metodama trebala koristiti. U devetnaestom je stoljeću Auguste Comte zanijekao mogućnost postojanja znanosti o psihičkom. Comte je tvrdio da um može proučavati sve pojave osim sebe samog. Njegov suvremenik, John Stuart Mill odbacio je Comteovo tumaćenje i zagovarao znanost o psihičkom, o modelu djelovanja ljudskog uma i metodu za proučavanje njegova sadržaja (2. poglavlje). Millove stavove prihvatio je i proširio Wilhelm Wundt (4. poglavlje) kada je ustanovio psihologiju kao znanost i razvio metode koje su omogućile da se klasično pitanje epistemologa - “Kako vidimo i percipiramo svijet?”- postavi na znanstven način. Jedan od uspjeha prve generacije psihologa bilo je Ebbinghausovo istraživanje ljudskog pamćenja (6. poglavlje). On je uspio pokazati da se pamćenje može znanstveno proučavati i da metode psihologije mogu biti jednako precizne, a rezultati jednako pouzdani kao kod starijih, afirmiranih znanosti.