Više informacija
Nastojeći sačuvati od zaborava ono čime se možemo ponositi, Dragan Vidović, inače pravnik po zanimanju, napisao je knjigu “Mostarski rudnici – priče rudara”. U knjizi koju je posvetio ocu Juri, rudaru mostarskog Rudnika, prikazuje i objašnjava s povijesnog, kulturološkog, etnološkog i nacionalnog aspekta rudarstvo u Hercegovini, s posebnim osvrtom na Mostar. Njegov je otac u Rudniku mrkog uglja Mostar radio kao kopač u jami od 1953. do 1982. Kako je i na promociji ove knjige u Mostaru istaknuto – rijetko se i nedovoljno o rudarima priča, spomene ih se, nažalost, uglavnom kada dođe do neke tragedije. Nepravedno su njihove priče zapostavljene. Ova je knjiga jedan mali doprinos ispravljanju te nepravde.
U ovoj su knjizi sačuvane priče 45 rudara i njihovih potomaka iz 43 mjesta, uglavnom s područja mostarske općine i iz širokobriješkog kraja. Davne 1918. godine u Mostaru je otvoren rudnik mrkog ugljena – “novi rudnik za novu državu”, prvi u Kraljevini Jugoslaviji, koji s proizvodnjom počinje već sljedeće godine. Mostarski je rudnik nahranio mnoge ljude u gradu, nahranio je i gladne obronke Mostara, dao nadu čitavoj generaciji da se može preživjeti na ovoj škrtoj i kamenitoj zemlji. Rudnik je dao kruh u ruke mnogima, iškolovao njihovu djecu i dao im dom. Mnogi su u Mostar i došli baš zbog rudnika. Kako ljudi iz dalekih krajeva, jer je rudnik potrebovao školovan kadar, tako i ljudi iz okoline, koji su u rudniku vidjeli budućnost, priliku za bijeg od gladi i neimaštine, navodi se u recenziji knjige. U knjizi se navodi oko 1000 imena rudara i ostalih zaposlenika Rudnika mrkog uglja Mostar.
Vidović je u knjigu i istraživanje potrebno za nju, u prikupljanje priča rudara, uložio godine rada. Oko tri godine, kaže. Ono što je najvažnije, ističe Vidović, jest da rudnik čine ljudi. Koliko je bilo teško prikupiti njihove priče u jednu ovakvu knjigu?
“Bilo je teško obići sva ta sela. Prva zamisao je bila da u knjigu o mostarskim rudnicima uvrstim samo nekoliko priča rudara, možda njih 10 ili 15. Ali kad sam zapisao prve tri, znao sam da se ta priče neće moći zaustaviti prije 50 priča. Svaki rudar mi je spomenuo barem tri čovjeka koji su svjedoci nekih zanimljivih događa. Ta tri čovjeka su spomenula neke druge, i tako se skupilo desetine priča. U knjizi je 45 priča živućih rudara koji su radili u mostarskom Rudniku, većina njih je radila u jami, u jamama Orlac, Bare i Titovo okno, a dio je priča ljudi koji su radili na vanjskom pogonu i na površinskom kopu”, priča Vidović. Prikupljajući priče obišao je 63 naselja. Jednostavno rečeno – Vidović je ono što je postojalo želio sačuvati od zaborava.
“Rudnik bi postojao onoliko koliko su živi oni rudari koji su u njemu radili. Njihovim odlaskom sve bi završilo. Ova knjiga produžava njihovo sjećanja. Sjećanja njih, njihovih potomaka. Trudio sam se u knjizi spomenuti i veći dio rudara koji su tu radili i prije Drugog svjetskog rata, u Staroj Jugoslaviji; nastojao sam zapisati svako ime do kojega sam uspio doći. Već se javlja potreba za neko drugo, dopunjeno izdanje ove knjige”, kaže autor. Trebalo bi, kaže, priču proširiti i izvan Mostara, na Hercegovinu –veliki rudnici bili su Široki Brijeg, Posušje, Čitluk Stolac, ali, kaže, neka vrijeme učini svoje, jer potrebno je napraviti veliku pripremu i onda krenuti u posao.