DJEVICE PREMUDRA - O Međugorju iz ljubavi prema istini

Nakladnička kuća Tonimir iz Varaždinskih Toplica objavila je knjigu Ratka Perića „Djevice premudra: O Međugorju iz ljubavi prema istini“.

Knjiga je sinteza dugotrajna molitvenoga, teološkoga i pastoralnoga bavljenja međugorskim fenomenom. Njezin pisac, mariolog i biskup, raščlanjuje činjenice, izjave i zapise sudionika te izlaže učenje katoličke vjere i Predaje. U knjizi se donose dva prije objavljena istupa, osam dorađenih i osam do sada neobjavljenih studija. Tekst je dinamičan, čitak, iznimno logičan, a tvrdnje potkrijepljene izvorima i obrazložene.

Ova je knjiga nezaobilazna u radu svakoga budućega povjerenstva za Međugorje.

Rukopis knjige dovršen je 31. svibnja 2024. (str. 17), ali knjiga ništa nije izgubila na aktualnosti objavom Note „Kraljica Mira“ o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje od 19. rujna 2024. Dapače, u svjetlu toga dokumenta još više dolazi do izražaja njezina studioznost, temeljitost, detaljnost, sveobuhvatnost i ozbiljnost. Zadnje datirani prilog u knjizi recenzija je banjolučkoga biskupa Željka Majića od 21. rujna 2024., u kojoj ističe kako mu je papa Franjo 19. rujna 2024. u Vatikanu rekao kako spomenutom Notom Sveta Stolica ne priznaje Međugorje kao mjesto Gospinih ukazanja, nego samo kao mjesto pobožnosti (luogo di pietà) (str. 262).

Biskupsko se služenje Ratka Perića može opisati kao desetljeća pozornosti kako nitko ne bi sudio prema mítu, poučavao radi zarade i izmišljao kakva proroštva pozivajući se pri tome na Boga (usp. Mihej 3, 11) i Blaženu Djevicu Mariju. A ova je knjiga njezin sažetak.

Kao i tri druge marijanske knjige na kojima je radio (Prijestolje Mudrosti, 1995., Ogledalo Pravde, 2001., Isusova Majka, 2015.) i ova je nazvana po molitvenome zazivu Gospi, a naslovio ju je Djevice premudra da bi se on i čitatelj mogli

„tijekom razmišljanja nad pojedinim epizodama koje se zbivaju u Međugorju zaustaviti i usporediti te događaje, poruke ili riječi, ‘viđenja’ ili ‘ukazanja’ s razboritošću prave Gospe, koliko se sve to podudara ili odudara od razboritosti Blažene Djevice Marije“ (str. 10).

Kasnoantički, petnaest stoljeća stari mozaik u apsidi stolne crkve u Poreču prikazuje Gospu s tom stožernom krjepošću u času kada na Anđelove riječi „stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav“ (Luka 1, 29). Zato je taj prizor Najrazboritije preuzet na korice knjige.

Knjiga je tvrdo uvezana, sadržava 264 stranice, a čine je:

• dva uvodna teksta: Proslov: Obrazloženje naslova knjige i prizora na naslovnici (str. 7–10), Uvodna riječ: Ne može se na istinu, nego samo za istinu (str. 11–17),
• petnaest tematskih studija: Kanonsko i opće stanje župe Međugorje (1892.–1982.) (str. 18–26), Međugorska „ukazanja“ i crkvena hijerarhija 1982.–1991. (str. 27–43), Svetostolička komisija za Međugorje 2010.–2014. (str. 44–69), Zar su molitve vjernoga puka dokaz „Gospinih ukazanja“? (str. 70–77), Međugorski paradoksi (str. 78–84), Međugorski fenomen (str. 85–97), Međugorske stranputice (str. 98–107), Fra Tomislav Vlašić – duhovni voditelj međugorskih „vidjelaca“ (str. 108–117), Dvosmislene igre oko „velikoga znaka“ (str. 118–137), Duhovna zvanja „međugorskih vidjelaca“ i „vidjelica“ (str. 138–155), „Ukazanja“ u prvih sedam dana u Međugorju (str. 156–165), Fra Slavko Barbarić – duhovni voditelj (str. 166–185), Maštotvorine o Gospinu rođendanu (str. 186–198), Dodirivanje „Gospine“ haljine i koprene (str. 199–212), Mimonaravni utjecaji u Međugorju (str. 213–223);
• Opći zaključak (str. 224–231);
• tri popisa literature: Bilješke o nastanku poglavljâ knjige (str. 232–233), bibliografija izvora, tiskopisa, literature, časopisa i novina na temelju kojih je napisana knjiga (str. 234–239), kronološki popis 94 članka o Međugorju od istoga auktora objavljena od 1993. do 2023. (str. 240–252);
• Imensko kazalo (str. 253–257);
• izvadci iz četiriju recenzija koji odgovaraju na pitanje Zašto pročitati ovu knjigu (str. 259–261).

Knjigu je napisao Ratko Perić, rođen 2. veljače 1944. u Tuku, župa Rovišće, kraj Bjelovara, kao šesto dijete u obitelji ratom prognanoj iz Rotimlje kod Stoca. Gimnaziju i filozofiju završio je u Zagrebu, a teologiju u Rimu. Za đakona je zaređen u Rimu 1969., za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije u Prisoju kraj Tomislavgrada iste godine, a za biskupa u Neumu 1992. U Vječnom gradu magistrirao je o Alojziju Stepincu i doktorirao o poteškoćama naviještanja Evanđelja u svijetu koji u praksi odbacuje Boga. Bio je župnik u Trebinju i rektor Papinskoga hrvatskoga zavoda svetoga Jeronima u Rimu. Predavao je na učilištima u Dubrovniku, Sarajevu, Rimu, Zagrebu i Mostaru. Od 1993. do 2020. bio je mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije. Stanuje u Svećeničkom domu u Mostaru i objavljuje na portalu katoličkih teologa Vjera i djela.

Fanije

Epifanija (očitovanje, Bogojavljenje) ili teofanija složenice su iz grčkoga koje znači javljanje Boga.

Kristofanija je netjelesno pojavljivanje ili očitovanje Krista nakon Njegova uzašašća na nebo, kao sv. Stjepanu kod kamenovanja (Djela apostolska 7, 55 – 56), kod svjetlosti obraćenja apostola Pavla pred Damaskom (Djela apostolska 9, 3–5), Ananiji u Damasku (Djela apostolska 9, 10–15), Ivanu na Patmosu (Otkrivenje 1, 12–20) ili ukazanja Quo vadis – Kamo ideš svetomu Petru na Apijskoj cesti kada je kanio napustiti Rim, odnosno sv. Tomi Akvinskomu u Napulju[1] (privatne kristofanije).

No, nakon što je u Svetom Pismu priopćio sve što je smatrao bitnim za spasenje ljudi, Sin je Božji, prema nedvojbenim evanđeoskim zapisima, upozorio svoje učenike kako se Njegova ukazanja ne mogu lako ni očekivati niti se smiju olako prihvaćati:

„Ako vam tada tko rekne: ‘Evo Krista ovdje! Eno ondje!’ – ne vjerujte. Ustat će doista lažni kristi i lažni proroci i tvorit će znamenja i čudesa da, bude li moguće, zavedu izabrane. Vi dakle budite na oprezu! Evo, prorekao sam vam sve!“ (Marko 13, 21–23).

„Ako vam tada tko rekne: ‘Gle, evo Krista!’ ili: ‘Eno ga!’ – ne povjerujte! Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane. Eto, prorekao sam vam. Reknu li vam dakle: ‘Evo, u pustinji je!’, ne izlazite; ‘Evo ga u ložnicama!’, ne vjerujte“ (Matej 24, 23–26).

Razumije se da ono što vrijedi za Sina, mora vrijediti i o Njegovoj majci.

Mariofanija je javljanje Blažene Djevice Marije, Isusove Majke, nadnaravni fenomen koji onomu kojemu je dana takva milost može biti vidljiv u činu obraćanja riječima ili gestama kao izvanjski događaj (ukazanje) ili unutarnji događaj (viđenje):

„Viđenje bi bilo samo u subjektivnom području svijesti i mašte, a ukazanje neka predodžba objektivne stvari ili osobe“ (str. 11).

A može biti nevidljiv, samo čujan događaj (slušni fenomen), koji se zna nazivati unutarnji govor (interna lokucija) ili govor srca.

U ukazanja se ne ubrajaju snovi, viđenja doživljena u mašti, opažanje Gospe u prirodno-objašnjivim prirodnim pojavama i čuda povezana s marijanskim umjetničkim djelima, kao što su kipovi koji plaču.

Ukazanje, viđenje ili unutarnji govor može biti tjelesno, maštovno ili umno. Tjelesno javljanje bila bi izvanredna pojava proizvedena izvan ljudskoga tijela i čovječja bi ga osjetila normalno opažala. Maštovno javljanje zbivalo bi se kroz maštu, ali s jasnoćom. U umnim viđenjima ili izrazima opažanje bi se događalo izravno u pameti bez prinosa unutarnjih i vanjskih osjetila.

Katolička predaja dopušta mogućnost Gospinih ukazanja kao privatnih objava, ne radi promjene onoga što je Bog objavio u javnoj Objavi, nego zato što

„Bog hoće otkriti i očitovati Mariju, remek-djelo Svojih ruku, u ovim posljednjim vremenima, jer je ona tijekom svoga zemaljskoga života ostala skrivena zbog svoje poniznosti… i jer je sigurno sredstvo i put ravan i besprijekoran put kojim stižemo Isusu Kristu i savršeno ga nalazimo“.[2]

Katekizam Katoličke Crkve u točki 67 uči:

„Tijekom stoljeća je bilo takozvanih ‘privatnih’ objava. Neke je od njih priznala crkvena vlast.[3] Međutim, one ne pripadaju u poklad vjere. Njihova zadaća nije ‘poboljšati’ ili ‘upotpuniti’ konačnu Kristovu objavu, nego pomoći da ona u određenom povijesnom razdoblju potpunije zaživi… Kršćanska vjera ne može prihvatiti ‘objave’ koje bi htjele nadići ili ispraviti Objavu čiji je Krist dovršetak. Tako se ponašaju neke nekršćanske religije i neke novije sljedbe koje se temelje na takvim ‘objavama’.“

Temeljno načelo primijenjeno pri prosudbi

U vrjednovanju dobra i zla vrijedi pravilo da je nešto dobro kada je dobro u svakom pogledu, a da je zlo kada ima bilo kakav nedostatak. Pisac donosi to pravilo u klasičnom izričaju i prevodi ga ovako:

„Bonum ex integra causa, malum ex quocumque defectu – dobro se vrjednuje ili prosuđuje sa svih strana, a zlo iz bilo kojega nedostatka“ (str. 15).

Pravilo je ustalio sv. Toma Akvinski.[4] Ono znači da dobri postupci moraju zadovoljiti sve tri ćudoredne odrednice: predmet, okolnost i nakanu, to jest moraju biti u skladu s poretkom razuma, kako bi se neko djelovanje smatralo dobrim. S druge strane, kada nedostaje bilo koji od ta tri ćudoredna čimbenika, to jest kada nije u skladu s poretkom razuma, postupanje je pogrješno.

To se pravilo iz odnosa dobro – zlo, primjenjuje i na odnos istinito – neistinito:

„Tako i verum ex integra causa, falsum ex quocumque defectu – istina se prosuđuje sa svih gledišta, a laž s bilo kojega nedostatka“ (str. 15).

Drugim riječima:

„po istini se odmah rasuđuje neistina, kao ono što se otklanja od nje“.[5]

Na toj osnovi napisana je cijela knjiga Djevice premudra. Pri tome se pisac služio i dodatnim pokazateljima vjerodostojnosti navodnih ukazanja i objava, koja se u stoljetnoj mudrosti Crkve dijele na pozitivne i negativne.

56 tisuća ukazanja, kojih prvih sedam ili ništa?

Knjiga donosi izračun broja „međugorskih ukazanja“ od 24. lipnja 1981. do 30. lipnja 2024. (str. 88–89) i zbraja da bi ih ukupno do tada bilo 55.880, od čega 15.173 Vicki Ivanković-Mijatović, 15.712 Mariji Pavlović-Lunetti, 15.705 Ivanu Dragićeviću, 6.314 Jakovu Čoli, 1.452 Ivanki Ivanković-Elez i 984 Mirjani Dragićević-Soldo. Drugotnim međugorskim „vidjelicama“ Jeleni Vasilj-Valente (koja je pokrenula proslavu Gospina rođendana 5. kolovoza) i Marijani Vasilj-Juričić nije bilo moguće zbrojiti količinu „unutarnjih govora“. Nijedno od četiri crkvena povjerenstva koje je do sada proučavalo međugorski fenomen nije utvrdilo da bi ijedna od sada već više od pune 43 godine staža ukazanja – bilo razdoblje ukazanja Blažene Djevice Marije. Prvo mostarsko povjerenstvo (1982.–1983.), drugo mostarsko povjerenstvo (1984.–1986.) i treće, zagrebačko povjerenstvo (1987.–1990.) nisu utvrdili da bi ijedno „ukazanje“ bilo doista nadnaravni događaj. Četvrto, Ruinijevo povjerenstvo (2009.–2014.) zaključilo je kako je vjerodostojnih Gospinih ukazanja bilo „samo prvih sedam“, ali pri tome nije preciziralo na kojih „prvih sedam“ misli kad ih je rasporedilo u prvih deset dana, tijekom kojih je izvješteno o ukupno 12 „ukazanja“ (str. 53–55). Biskup Perić detaljno osporava i zaključak Ruinijeva povjerenstva da bi se međugorski fenomen „od početka“ predstavljao kao Kraljica mira (str. 55–69).

Rekli su o knjizi

Ekonomist Mario Glibić: „Malobrojnomu nizu kritičkih naslovâ o Međugorskom fenomenu pridružuje se knjiga biskupa Ratka Perića Djevice premudra. Ona stručnim, ali jasno razumljivim stilom pruža uvid u fenomen iz pera autoriteta koji je osobno i dugo uključen u praćenje i procjenu događanja. Knjiga donosi jasne, logične, dosljedne i potkrijepljene odgovore na brojna pitanja koja proistječu iz Međugorskoga fenomena. Autor prikazuje povijesni kontekst, teološki raščlanjuje fenomen i pokazuje iznimnu sposobnost zamjećivanja, povezivanja i tumačenja detalja proisteklih iz brojnih izvora kojima se služio, od čega se nemal broj prvi put predstavlja javnosti. U svemu tomu vodi se katoličkim dogmama i pred očima ima nauk Crkve, onako kako su stoljećima naučavani i ispovijedani. Iz tekstova isijava kontinuitet i tradicija, a ne ruptura i novotarenje. Djelo je razborit i razložan pristup emotivizmu koji je zahvatio i mnoge katolike, tj. poimanju slijedom kojega su moralna stajališta izraz subjektivnih emocija, a ne objektivnih vrijednosti. Oslanjaju li se oni koji ‘vjeruju u Međugorje’ u svoje osjećaje ili na objektivna teološka mjerila i pravorijek Crkve? Je li emocija važnija od istine, a pastoral bitniji od podloge na kojoj se gradi? Predmet knjige i piščevu motivaciju sažima podnaslov knjige ‘O Međugorju iz ljubavi prema istini’. A istina nije lijep ukras, nego temelj, poručio je 2017. godine tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Müller: ‘Ono što se događa u Međugorju tolike godine i što je stvorilo pastoralni fenomen, ne smije počivati na lažnim temeljima. Mi ne možemo odvojiti pastoralno pitanje od pitanja o istinitosti ukazanja.’ Svima koji žele produbiti svoje poznavanje događanja u Međugorju i pripadnoga fenomena, ova će knjiga poslužiti kao izvrstan izvor pouzdanih informacija.“

Politolog Danijel Vidović: „Pisac neprestance ima na umu prokušano načelo da se istina mora podudarati sa svih gledišta, a da se laž prepoznaje po bilo kojem nedostatku. Zato zorno i s lakoćom dokazuje neodrživost tvrdnji ključnih graditelja međugorskoga mita. Obradbi teme biskup je Ratko prišao sustavno i analitički, razobličujući cijeli koloplet poluistinitih i neistinitih svjedočenja i opsjena koje od 24. lipnja 1981. prate zamršeni konstrukt kojemu se još ne nazire kraj, dok količinu ‘ukazanja’ i ‘poruka’ postaje naporno i pratiti i brojati. Raščlamba pokazuje kako stručnjaci Ruinijeve komisije na koncu ne znaju ni točan broj danâ ni ukazanja o kojima su se pozitivno izjasnili. U razlučivanju plodova fenomena auktor ustraje na zdravoj pobožnosti nasuprot duhovnim zloporabama temeljenima na manipulacijama ljudskim osjećajima. U potrazi za odgovorom je li se Blažena Djevica Marija ukazala u Međugorju, zaključci su mu jednostavni i jasni, a argumentacija čvrsta i neoboriva. Dva su mjerila koja primjenjuje: prvo, je li Katolička Crkva tako oduvijek naučavala? I drugo, je li takva vjera razumna poslušnost (obsequium rationabile) Bogu? Onima koji žele pogledati istini u oči djelo je dragocjena sinteza o ljudima i događajima, ali i podsjetnik kako je teško biti i opstati na putu istine. A u konačnici – to je jedini put na kojem se isplati ostati. Pitanja koja ostaju nakon čitanja knjige upućena su prema obalama Tibera i glase: je li istina i dalje osnovno mjerilo u katoličkoj vjeri i dušobrižništvu? Je li ona potisnuta na periferiju recentnoga pastorala u hercegovačkoj župi pod prekomorskim protektoratom i zbog kojeg razloga? Čemu ići na hodočašće u mjesto koje za to nije preporučeno? U mjesto molitve koje nije svetište?“

Apostolski nuncij nadbiskup Martin Vidović: „Knjiga Djevice premudra sva je usredotočena na činjenice vezane uz navodna ukazanja Blažene Djevice Marije od 24. lipnja 1981. do danas u Međugorju, u Brotnju, na zapadu Hercegovine, u Župi sv. Jakova apostola, sastavnome dijelu Crkve mostarsko-duvanjske. Iznoseći činjenice i donoseći mnoštvo podataka s prvorazrednih vrelâ, postaje jedinstveno svjedočanstvo o istini o Međugorju. Inače, činjenice i podatci navedeni u knjizi široj su javnosti nepoznati i do danas su zastrti promidžbom, koja, prikrivajući proturječja i ističući mišljenja i tumačenja, nastoji ugušiti sumnju u vjerodostojnost i pouzdanost priče o ukazanjima. Dok pruža jedinstven osvrt na izloženo, knjiga potiče na ozbiljno razmišljanje o svemu što se u Međugorju i oko njega događa već više od četiri desetljeća. Svojom utemeljenošću na kritičkom pristupu činjenicama u traženju istine pomaže u prosudbi zbilje na kojoj počivaju međugorska zbivanja i u razlučivanju tko govori istinu, a tko ju zaobilazi, kao i svega što se o Međugorju priča, čemu se je pridružila i turistička industrija, koja je u Međugorju našla dobar i unosan izvor stalnih prihodâ. Pisac nije bilo tko, nego biskup Crkve mostarsko-duvanjske na čijemu se području navodna ukazanja događaju, Ratko Perić, danas biskup zaslužnik (lat. epíscopus eméritus), ranije oblastnik (lat. ordinárius), koji je pred ‘prijestoljem Božjim i Onim koji na njemu sjedi’ (usp. Matej 23, 22) i pred Petrovim nasljednikom i zborom biskupâ bio odgovoran za istu Crkvu. Vršeći povjerenu mu biskupsku službu, sve vrijeme od dana kada ga je sakramentom Svetoga reda Krist po Duhu Svetomu postavio da nastavi djelo, koje je povjerio apostolima poslavši ih kao što je njega poslao Otac (usp. Ivan 21, 21), te ravna svetom Crkvom Njegovom kao pravi i istiniti učitelj vjere, svećenik i pastir (usp. Christus Dominus, 2), većma se je bojao Boga nego ljudi i s apostolom Pavlom može reći: ‘Postadoh li vam neprijateljem propovijedajući vam istinu?’ (Galaćanima 4, 16).“

Banjolučki biskup Željko Majić: „Objava ove knjige ima i te kako smisla. Njezina je vrijednost iznimna za sve koji traže istinu, a to je bila i pobuda njezina pisanja. Vjerujem da će biti od koristi i u konačnom sudu o ‘međugorskom fenomenu’ koji se očekivao u najnovijoj Noti Dikasterija za nauk vjere, ali koja nije ponudila ono što je vjernička i crkvena javnost očekivala; nije dala konačni sud o vjerodostojnosti međugorskih ukazanja. I sâm sam, nalazeći se tih dana u Rimu imao prigodu kratkoga razgovora s papom Franjom. Pitao sam ga: ‘Sveti Oče, znači li da Notom, koja se u ovom trenutku objavljuje, Sveta Stolica priznaje Međugorje kao mjesto Gospinih ukazanja?’ Izričito mi je odgovorio: ‘Ne! O tome u Noti nema ni spomena. Ovim se Međugorje priznaje samo kao mjesto pobožnosti – luogo di pietà.’ Tijekom 28 godina nadgledničkoga služenja Crkvi u Hercegovini Biskup Ratko velik dio vremena posvetio je pitanju: što je istina o Međugorju? Je li se skupini tadašnje djece i mladih ukazala Blažena Djevica Marija? Osvrti i zaključci auktora, uz to što ukazuju i obrazlažu što Gospa ne može biti, svojevrstan su sažetak mariologije, učenja o Djevici premudroj i njezinoj ulozi u Povijesti spasenja. Stoga djelo smatram vrijednim štivom s nadom da će čitatelju i odgovornima u Crkvi pomoći u ispravnom odgovoru na postavljeno pitanje o istini o Međugorju, odnosno ispravnom čašćenju Isusove Majke i naše Majke u milosti.“

[1] Brat Petar Calo († 1348.) pribilježio je kako je jedne zore u jesen 1272. Propeti sa slike iz XII. stoljeća razgovarao sa svetim Tomom Akvinskim u kapelici sv. Nikole samostanske crkve sv. Dominika u Napulju (gdje se i danas čuva). Sakristan brat Jakov iz Caserte svjedočio mu je kako je tada čuo Glas: „Thoma bene scripsisti de me. Quam ergo recipies a me mercedem de tuo labore? Qui respondit: Domine, non nisi Te. – Toma, dobro si pisao o meni. Koju ćeš nagradu za svoj trud od Mene? On je na to odgovorio: Gospodine, ništa osim Tebe“ (Dominik Prümmer, Fonte vitae s. Thomae Aquinatis, Tolosae, 1911., str. 38, točka 18).

[2] Sv. Ljudevit Marija Grignon Montfortski (1673.–1716.), Rasprava o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji, točka 50.

[3] Apostolska Stolica potvrdila je Gospina ukazanja koja su se dogodila u Guadalupeu (1531.), u Notre-Dame du Lausu (1664.–1718.), La Saletteu (1846.), Lurdu (1858.), Pontmainu (1871.), Gietrzwałdu (1877.), Fatimi (1917.), Beauraingu (1932.–1933.), Banneuxu (1933.) i još neka.

[4] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I.–II., 18. pitanje, 4. članak, odgovor na 3. razlog: „quilibet singularis defectus causat malum, bonum autem causatur ex integra causa – svaki pojedini nedostatak prouzroči zlo, a dobro nastaje iz cjelovita uzroka“.

Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II.–II., 79. pitanje, 3. članak, odgovor na 4. razlog; Suma teologije, II.–II., 110. pitanje, 3. članak, odgovor: „bonum est ex integra causa, malum autem ex singularibus defectibus – dobro je iz potpuna uzroka, a zlo iz pojedinačnih nedostataka“. – Pridjev integer može se prevesti kao: netaknut, neoštećen, čitav, zdrav, krjepak, čio, nepomiješan, neprikraćen, neporočan, pošten, ukupan, cjelovit.

Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, III. dio, 90. pitanje, 2. članak, odgovor na 4. razlog: „plura requiruntur ad bonum, quod procedit ex integra causa, quam ad malum, quod procedit ex singularibus defectibus – više se traži za dobro, koje proistječe iz potpuna uzroka, nego za zlo, koje proistječe iz pojedinačnih nedostataka“.

Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I.–II., 19. pitanje, 7. članak, odgovor na 3. razlog: „malum contingit ex singularibus defectibus, bonum vero ex tota et integra causa – zlo se događa iz pojedinačnih nedostatka, a dobro iz potpuna i cjelovita uzroka“. – Prirok te rečenice contingit može se prevesti kao: prima se, dotiče, dostiže, doseže, postiže, proistječe, događa se.

Sv. Toma Akvinski, De veritate, 25. pitanje, članak 5., odgovor na 5. razlog: „Tamen sciendum, quod etsi aliquando consensus interpretatus sufficiat ad peccatum, non tamen oportet quod sufficiat ad meritum: plura enim requiruntur ad bonum quam ad malum; cum malum ex singularibus defectibus contingat, bonum autem ex tota et integra causa – Treba ipak znati kako čak i ako je ponekad tumačena privola dovoljna za grijeh, ipak nije potrebno da bude dovoljna za zaslugu; naime za dobro se traži više nego za zlo, jer zlo biva iz pojedinačnih nedostataka, dobro iz cjelovita i potpuna uzroka“.

Sv. Toma Akvinski, De malo, 2. pitanje, 4. članak, odgovor na 2. razlog: „Contingit tamen actui secundum se bono adiungi aliquem alium actum malum secundum aliquem ordinem; et secundum illum actum malum bonus aliquando dicitur maleficari, non quod in se ipso sit malus; sicut dare eleemosynam pauperi vel diligere Deum est actus secundum se bonus; sed referre actum huiusmodi ad finem aliquem inordinatum, scilicet cupiditatis aut inanis gloriae, est quidam alius actus malus; qui tamen duo actus quodam ordine in unum rediguntur. Bonum autem, ut Dionysius dicit, est ex tota et integra causa, malum autem ex singularibus defectibus. Et ideo quidquid horum sit malum, sive actus, sive inordinatio actus in finem, totum iudicatur malum. – Događa se da se činu koje je sam po sebi dobar pridruži neko drugo djelo koje je po nekom odnosu loše, pa se prema tom zlom činu za dobro ponekad kaže da se čini zlotvornim, ne da je sam u sebi zao; kao što je davati milostinju siromasima ili ljubiti Boga čin po sebi dobar; ali uputiti čin te vrste na neku neurednu svrhu, primjerice, požudu ili ispraznu slavu, još je jedan zao čin, a ta pak dva čina po određenom redu svode na jedan. Dakle, kako kaže Dionizije, dobro je iz cjelovita i potpuna uzroka, a zlo iz pojedinačnih nedostataka. I stoga što god je od toga zlo, bilo čin, bilo usmjeravanje čina prema svrsi, cjelina se prosuđuje kao zlo“.

[5] Sv. Toma Akvinski, Sententia libri Ethicorum, liber I, lectio 12, broj 2: „per verum statim diiudicatur falsum, utpote ab eo deficiens“. – Neistina je ono što manjka od istine; što joj nedostaje da bude istina; što zatajuje istinu; što je iznevjerava, promašuje, zaostaje za njom; što podbacuje, oskudijeva istinom; malakše istinom; oslabljuje je; ne dostiže istinu.