OBITELJSKO LICE CRKVE

Tamarut je kao teolog svjestan da se biću Crkve može prići i promatrati ga s različitih motrišta, a za pristup s onog obiteljskoga navodi kako je u „današnjem svijetu koji trpi od hladnoće i neiskrenosti u međusobnim odnosima, od raznih ucjena i proračunatosti, od ravnodušnosti i raznovrsnih otuđenja“, potrebna Crkva „s obiteljskim licem“. Prema njegovim riječima Crkva treba biti „zajednica prijatelja u kojoj se izlazi iz anonimnosti i bezličnosti života, u kojoj do izražaja dolazi osobnost, važnost i značenje svake osobe, dragocjenost svakog dara, gdje se nitko ne mora pretvarati ili umišljati, gdje se može živjeti iskreno, gdje smijemo biti i slabi, gdje možemo tražiti oproštenje i računati na pomoć u nemoćima duha i tijela te podršku u radosti i nadi“.
Ivica Raguž kaže da ova knjiga „predstavlja golem doprinos ekleziologiji na hrvatskom govornom području“ te je uvjetno naziva „duhovnom ekleziologijom“ u kojoj se Crkva poima kao božansko-ljudska zbilja koja nas iznutra mijenja, preobrazuje naš duh i cijelo naše biće, pretvara nas u „eklezijalne osobe“, kako tvrdi Origen, a našu duhovnost u eklezijalnu duhovnost.
Prema Ivanu Bodrožiću ovo djelo odiše „teološkom mirnoćom“ s jedne strane, a s druge strane pokazuje i mirnu odlučnost stava i uvjerenja prema stvarnosti Crkve u suvremenom svijetu.
Knjiga je izišla kao suizdanje Kršćanske sadašnjosti i Kršćanskoga kulturnog centra iz Zagreba.