SERGEJ BULGAKOV

17. knjiga u nizu „Teolozi dvadesetog stoljeća“ prikazuje život i djelo jednog od najgenijalnijih mislilaca koje je Rusija ikada dala Zapadu – Sergeja Bulgakova (1871. – 1944.). Riječ je o duhovnome putu koji je postao osebujnim i jedinstvenim i zbog progonstva, najprije političkoga a potom i teološkog, što mu ga je nametnula njegova domovina. U središtu njegove misli nalazi se otkriće iz mladosti, do kojeg je došao prilikom jednog putovanja na Kavkazu, Sofije, iskonske snage, izvorne sile kozmosa. „Ona nije ni nebo ni zemlja: ona je veliki nebeski svod što se nadvija nad zemljom. Tu nema ni Boga ni čovjeka: u njoj živi samo božanstvo, ona je božansko utočište nad svijetom“, kaže Bulgakov o svome otkriću Sofije koja je, prema njemu, kadra ujediniti prividne krajnosti, kao što se može vidjeti u Kristu, u kojem se susreću božanska i ljudska narav, u kojem se troosobni Bog pokazuje u svom identitetu Ljubavi i kadar je lišiti sebe da bi doveo do nastanka svijeta, mjesta njegove stalne objave. U skladu s tim, povijest je „otkrivenje (…) kroz buku njezinih događanja. Svakom je čovjeku njegov život otkrivenje“. Sofija tada postaje princip najveće simfonije čiji se zvukovi mogu čuti u sobornost'-i, ujedinjenju, skladu, mišljenju i u življenju koje svi skupa živimo kao braća sa svim drugim ljudima. Knjigu o tome velikom ruskom misliocu i teologu napisao je predstojnik Talijanskoga teološkog društva i docent za teologiju na Papinskome lateranskom sveučilištu u Rimu Piero Coda.