ZAMALO ĆE VEČER I DAN JE NA IZMAKU

U Rimu svakog dana primam svećenike koji su obeshrabreni i povrijeđeni. Crkva prolazi kroz mračnu noć. Oko nje se ovija tajna zla i zamagljuje njezin pogled. Iz dana u dan stižu nam najstrašnije novosti. Ne prođe ni tjedan a da se ne otkrije neka spolna zloporaba. Svako od tih otkrića djeci Crkve rani srce. Kao što je govorio Pavao VI., k nama prodire Sotonin dim. Crkva koja bi morala biti mjesto svjetla, postade mračna jazbina. Ona koja bi morala biti sigurna i tiha kuća, evo posta špilja razbojnika! Kako da otrpimo da su se među nas, u naše redove uvukli grabežljivci?“ To, ali i mnoge druge okolnosti, bile su povod da kardinal Sarah snažno i zauzeto progovori o mnogim temama u kojima  obrazlaže razne krize: krizu vjere, krizu svećeništva, krizu Crkve, krizu identiteta pa zatim mržnju prema čovjeku i prema životu, da bi se upitao kamo ide svijet, dotaknuo se krize Europe i zabluda Zapada, sutona hrabrosti i smrtonosnih utopija.

On progovara i o varavim čarima tobože emancipiranog života, o licu postmodernih demokracija i kapitalizmu kao i o posmrtnome maršu dekadencije te slobodi vjere.

No, kardinal Sarah ne ostaje samo na razobličavanju kriza i zala već nudi i odgovor u poglavljima u kojima progovara o tome da Bog otvara svoju ruku, nudi rješenja za izlazak iz krize i optimistički se pouzdaje u Božje vodstvo.