JOSIP SIN DAVIDOV

Josip je stajao zamišljen jedan trenutak. Tada je završio svoj posao i sjeo na izbočinu stijene koja se penjala u pozadini vrta, da čita Sveto pismo. To je činio svaki dan, kako mu je savjetovao Hilel. On je zamotavao dugački svitak svete Tore s jednoga štapa na drugi, dok je došao do mjesta gdje je jučer prestao. Prastare, uzvišene riječi iz svetih usta prolazile su kroz njegovu dušu kao svečani zvuci harfe u hramu, tako da je u ovom dnevnom svečanom satu iščeznuo pred njim okolni svijet i sve zemaljsko. To je bio Josipov dnevni red već kroz mnogo godina. Oduševljenje mladića postalo je čistom, produhovljenom mudrošću zrelog čovjeka. Tako je tiho živio. Jedva je netko - osim predstojnika sinagoge koji je vodio obiteljski registar - znao da on potječe iz slavnoga kraljevskog roda Davidova. Jer on u svojoj poniznosti nije o tom nikada govorio.